Župa Svetog Vlaha Janjina

SVETI BLAŽ (VLAHO) 02.velječe

02/03/2015 

Blagoslovna molitva kod grličanja: "Po zagovoru svetoga Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog bolesti grla i svakoga drugog zla. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga". Amen! Sveti Blaž je biskup Sebaste i mučenik glavosjekom poslije višestrukih mučenja. To mu je sve naredio da se učeni neki rimski upravitelj imenom Agrikola. To bi trebalo biti između 307 i 323 za vrijeme cara Licinija. Blaž je čudesno hodio vodom jezera u koje je bio određen da ga utope. S njime su bile još žene, njih sedam i dvoje djece od jedne od njih. Svetac je poslije izbora biskupom otišao u planine u osamu umjesto u grad. Tu su mu dolazile divlje životinje i zvijeri u posjet. On je s njima postupao kao sa bolesnicima ili ranjenicima. Kada se pročuo taj glas o njemu i njegovoj takvoj svetosti šalju po njega vojnike da ga uhite kako bi ga mučili i ubili. Putom do grada svetac je obratio mnoge pogane i učinio dva velika čuda. Ozdravio je jednoga dječaka koji je imao riblju kost za dugo vremena u grlu, a drugo je čudo da je jednoj sirotnoj udovici vratio prase što ga je bio odnio vuk. Povijest svečeva života je vezana itekako za jedan svijet seljaka, poljoprivrenkima i pastira. Povijest mu je udijelila moć liječnika, ali prije veterinara pa onda liječnika koji je pomagao ljudima i ozdravljao ih.

Već od šestoga stoljeća on je na istoku veliki zagovornik kod Gospoda i iscjeljuje bolesti grla, ali i očiju na zapadu. Jednako tako ga se drži zaštitnikom životinja i usjeva. Njegova svetkovina je na Zapadu 3. veljače, a na Istoku 11. veljače, pa se to povezuje sa prvim poljskim radovima, odnosno sa blagoslovima sjemena.

Zaštitnik je Dubrovnika, Slanoga i Stona; jedne velike crkve u Carigradu, Canterburya. Posebno se slavi i štuje u Bavarskoj i u južnoj Italiji gdje su mu posvećene mnoge crkve i kapelice. Prije nekoliko dana razmišljao sam o čemu bismo mi svi danas trebali govoriti i na što skrenuti svoju pozornost. Bavio sam se mišlju da bi bilo najprikladnije koju riječ reći o našim obiteljskim odnosima. Jer, za ovakve blagdane to nekako i najviše odgovara, budući da je cijela obitelj na okupu. Barem oni koji mogu. A za one kojih nema, moli se i priželjkuje se da što prije pristignu te nam se pridruže u svetkovanju i slavljenju ovoga blagdana. Dok sam ovo razmišljao, televizija je bila upaljena i nisam obraćao pozornost. No, najedanput mi je zapeo za oko jedan prizor iz te dječje izvedbe koji nisam mogao mimoići. I šteta što je upravo taj prizor uključen u dječju izvedbu, jer po svemu pripada za sve odrasle. I to je odlučilo da danas govorimo o obiteljskim odnosima. Na vrata stana, u kojem majka glača rublje, a otac bezbrižno leži, pokuca i uđe njihov sin što se vraća iz škole. Prošao je kroz sobu gdje je bilo njih dvoje i produljio u svoju, ali pomalo neuobičajeno. Majka primijeti da nešto nije u redu i pođe za njim da ga upita što se to dogodilo. Sin ju je uvjeravao da nije ništa teško ni neobično.

Ali kada je majka opazila zavijenu ruku, zahtijevala je od njega da kaže što to znači. Sin ju je uvjeravao da se u školi pokliznuo i daje pao na staklo te se porezao. Majka malo zastane i tišim ga glasom upita:"Sine, da se ti nisi s nekim posvađao, pa onda potukao?" Sin odmah popušta i potišten veli da se posvađao s najboljim kolegom Goranom. Netom je on to izrekao, iz druge se sobe začu otac sa svojom podukom: "Sine, ti ne znaš da svađa najviše šteti samome tebi. Sine, ti ne znaš da svađa razara samoga tebe. Sine, ti ne znaš da mržnja razdvaja ljude." U to se upetlja majka te počne i ona: "Sine, mržnja ovo, mržnja ono..." Malome nije preostalo ništa drugo nego da brižne u plač. Sada na pozornicu stupa ono glavno.

Pitaju ga zašto plače, a on im odgovara kako mu je Goran rekao kako se njegov tata i mama ne vole. Otac skače i pita od koga je to mogao čuti, jer je to laž. I hrabri sina ako je istukao Gorana. Sin i dalje kroz suze odgovara da mu je Goran rekao kako je on to primijetio i zapazio mnogo puta, jer je gotovo svakoga dana dolazio u njihovu kuću, budući da su njih dvojica bili nerazdvojni kolege. Mislim kako ne treba mnogo mudrosti da bi se zapazila poruka toga primjera koja glasi: Ne propovijedaj drugome o miru kada si ti sam u ratu. Otac i majka uvjeravaju svoje dijete kako mržnja šteti njemu samome, a njih dvoje neprestano u svađi, tako da i susjedi to mogu bez puno poteškoća opaziti. Prava roditeljska propovijed bila bi ona životna, a ne ova govorna. Upravo tu do izražaja dolazi ona naša stara životna narodna mudrost koja glasi: Otac lopov ne može sinu govoriti da ne krade, a majka lajavica ne može učiti kćerku da ne ogovara druge i da sa svima živi u slozi. Na žalost, možda toga danas ima i previše među nama, a svi se znamo gdjekad podičiti time da smo Kristovi svjedoci i njegovi sljedbenici. A ne znamo da takvom samohvalom pred drugima samo grdimo Krista svojom iskrivljenom ljudskom slikom. I možda bi bilo bolje da nekada o tome zašutimo, jer šutnja zna i više reći nego što mislimo. Govorimo da volimo čitati Evanđelje i o njemu razmišljati. A malo kad dublje razmislimo, mi lažemo, jer svojim životom to ne potvrđujemo.

To naprotiv pobijamo obiteljskim dugim nosovima. Godine nam prolaze, a da se ne pozdravimo s onim što nas je možda nekada uvrijedio. A možda i ne razmišljamo kako smo ga mi naveli da nas on uvrijedi. I nakon svega, imamo snage i hrabrosti reći svojoj djeci kako je lijepo slagati se i živjeti u miru, a istodobno smo od vlastite kuće i susjedstva napravili pakao. Zato mi se čini da onaj glasoviti njemački propovjednik Hans Lepich ima potpuno pravo kad veli: "Evanđelje nije nikakvo sredstvo za spavanje ili telefon prema Kristu da ti umiri savjest. Evanđelje je dinamit. Evanđelje je eksploziv. Ono u tebi ne smije mirno spavati. Ono mora u dobrotu eksplodirati te donijeti ljubav i mir i tebi i svima tvojima. Ako tvoje Evanđelje bude takav eksploziv, onda ti na kraju dana mogu reći laku noć. A ako ne bude, onda ti samo mogu poželjeti najgore snove i nesanicu, dok u tebi i u tvojoj duši i obitelji ne eksplodira. Kako mi možeš zaželjeli laku noć ili ja tebi, kada nas je jedno moralo iz kuće dok je drugo večeralo, da nam se pogledi ne bi susreli?! Ili ako smo bili zajedno, gledali smo jedno drugom dokazati tko je kriv? Sve to možda ne bi bilo tako kobno kad bismo mi znali da će sutra biti bolje, i da će u našim obiteljima sutra biti bolje. Ali znamo da se uvijek vraća zarađeno. Nekima se već danas vraća, a možda je i pravo. Dok će se onima koji danas na takav način zarađuju, sutra sigurno vratiti. Kažem 'sigurno', jer smo kao gusti oblak i ne dopuštamo da nam zraka Kristove ljubavi dođe, kao što ni oblak ne dopušta da sunčana zraka do nas dopre. Čujmo još jedan primjerić koji ste vi stariji možda i čuli, ali nije od viška ponovno ga čuti. Neki je ljdtopisac zapisao jedan ovakav događaj: "Jednog nedjeljnog jutra sjedio sam na pragu naše obiteljske kućice, a moji su roditelji nešto radili u sobi. Preko puta naše kuće bila je također jedna seoska kućica. Odjednom nasta vika i galama u toj kući nasuprot nas. Vrata se naglo otvoriše i neki mlađi muškarac izbaci nekoga starijeg koji se survao sav okrvavljen na ulicu vapijući: 'O moj Bože, što ću sada!' To je bio najstariji sin što se nedavno oženio i izbacio oca iz kuće, jer s njim nije mogao mirno živjeti. Moji su roditelji - veli pisac - istrčali iz kuće, uzeli starca, isprali mu i zavili rane, jer ga onakva nisu mogli gledati. Ja sam ubrzo otišao od kuće i vratio se nakon ravnih trideset godina da provedem koji dan kod svojih, u kući svojih pokojnih roditelja.

Sjedili smo pokraj otvorena prozora i polako razgovarali. Kad opet se začu klepet i vika u istoj kući. Sto bi to moglo biti? - upitao sam svoju rodbinu. Odgovore da u toj kući nema nikada mira. Mladi sinovi ne daju mira svome ocu. Još mi to nisu dobro ni objasnili, kad se otvoriše vrata, i ja sam imao priliku vidjeti istu onu sliku koju sam vidio prije 30 godina. Koju sam doživio kao dijete i koje se još svježe sjećam. Sin je ponovno izbacio oca na ulicu. I on je ležao okrvavljene glave točno kao i njegov otac prije 30 godina. Pritrčao sam da mu pomognem, a on je zapomagao: ... sveti ovaj, sveti onaj pomozi...." Netko se možda od vas i nasmijao toj njegovoj zaključnoj molitvi, i to s pravom. Umjesto da je molio i razmišljao kada je tako postupio sa svojim ocem prije 30 godina, on to sada čini kada mu se vraća. Braćo, takva molitva, a još manje takav postupak ne mogu nam ni u čemu biti primjer na dobro. Ali mogu nam kao i svaki loš primjer biti poticaj da ga ne ponavljamo i da na vrijeme uvidimo što ne bismo nikako smjeli činiti. Prisjetimo se i one Kristove: Tko mačem bije, od mača i gine. Pogledajmo malo uokolo, pa ćemo se uvjeriti koliko su naši stari za nas znoja prolili, krvi i suza istočili po ovom nemilosrdnom kršu, buri i žezi. I to samo zato da bi nama danas i sutra bolje bilo. Ovdje sada koristi moliti Boga, zazivati svetoga Blaža, svetoga Antu i druge, ako lijepo postupamo s drugima, a posebno s onima koji su nas svojim primjerom zadužili. Obitelji naših roditelja gnijezda su ljubavi, zajedničkoga života, rada, molitve, sloge i mira. Nemojmo to podcjenjivati i ne zavaravajmo se da ćemo bez njihovih žu-Ijavih ruku i izlizanih očenaša stvoriti bolji svijet. To možemo samo njihovom pomoći, koje ćemo se rado sjećati tek onda kad je izgubimo. Ako izgubimo njihovu^fteloć, bojim se da s njom gubimo i Božju.

Čovječe, ti si stvoren za dva svijeta. Ti imaš i živiš u obitelji na zemlji. Ali Bog ti je stvorio jednu veliku i nepreglednu obitelj na Nebu, gdje živi veliki broj tvojih prijatelja. Tvoji dragi na zemlji vole te i pomažu ti živjeti. Tvoji dragi na Nebu vole te neizmjerno više i mnogo su ti korisniji. Nebeska je obitelj stvorena da bi ti na kraju uživao sreću. Ali znaj, ako u zemaljskoj obitelji ne zaradiš tu sreću, nikada je ne ćeš dostignuti. U Bogu je sve moguće. Ali ako ga ne upozoravaš u ljubavi, za tebe će biti nemoguće. Zato, još danas se obrati našem zaštitniku svetomu Blažu koji ima moć liječiti bolesne, i zamoli ga da ozdravi tvoju bolesnu i praznu dušu. Neka glavni.lijek bude ljubav prema Bogu i bližnjemu, počevši od onih s kojima svaki dan dijeliš svoj kruh.

Fotografije

Sveti Vlaho Janjina
Župa Svetog Vlaha Janjina